traži
Zatvori ovaj okvir za pretraživanje.

Zaostajanje u rastu i razvoju

ZAOSTAJANJE U RASTU I RAZVOJU

Rast i razvoj obilježja su isključivo dječje dobi i jedan od najvažnijih pokazatelja po kojem procjenjujemo zdravlje djeteta.  Rast u užem smislu znači povećanje veličine i mase, tj. dimenzija tkiva, organa i tijela.

Primjer za to je ukupni fizički rast u visinu, prirast tjelesne mase, rast glave, spolnih organa… Razvoj obuhvaća prije svega složene kvalitativne promjene- sazrijevanje strukture i funkcije organa i pojedinih organskih sustava, njihove prilagodbe i uloge, dalje intelektualne, emotivne i socijalne promjene. Dobar primjer za to je razvoj govora, za koji mora biti zadovoljen niz preduvjeta – kognitivna sposobnost, dobra percepcija i sluh, motoričke sposobnosti većeg broja mišića.

Što utječe na rasta i razvoj?

Rast i razvoj djetata pod utjecajem su više čimbenika (unutrašnjih i vanjskih) koji međusobno djeluju. Osnovni unutrašnji su- nasljeđe, pripadnost rasi i spolu; dok su najvažniji vanjski – intrauterini čimbenici, socioekonomski, psihološki, prehrana, kronične bolesti…. Obzirom na veliki broj utjecaja ne čudi što postoje velike fiziološke varijacije rasta i razvoja i među zdravim vršnjacima.

Kako pratimo rast i razvoj ?

Najčešći parametri po kojima pratimo rast djetata su tjelesna masa (TM), tjelesna visina (TV), opseg glave (OG), a u nekim situacijama procjenjujemo i potkožno masno tkivo, indeks tjelesne mase (ITM). Najčešće za praćenje koristimo centilne krivulje rasta. Kod sumnje na pothranjenost ili preuhranjenost računa se i indeks tjelesne mase ITM koji predstavlja omjer tjelesne mase i površine tijela u m2. ITM je odličan pokazatelj količine masnog tkiva u organizmu, tj.  kaže nam ima li ga premalo ili previše. Dakle, kada pratimo dijete, u krivuljama rasta označavamo mjeru koju procjenjujemo i gledamo je li to u okviru normalnih varijacija (5 do 95centila) i je li dinamika rasta kroz vrijeme dobra.

Što se razvoja tiče prate se tjelesni, psihički (kognitivni i emocionalni) te socijalni razvoj. Procjenjuje se kako dijete u određenoj dobi ostvaruje ono što je  za tu dob očekivano i kako se prilagođava okolini, poštujući fizološka odstupanja. Tjelesno gledamo kako ide sazrijevanje grubih i finih motoričkih funkcija, kakav je razvoj zubi, kasnije spolni razvoj. Kognitivno pratimo kako dijete intelektualno napreduje, tj. kakvo je razumijevanje u ranoj dobi, sposobnost učenja, usvajanja i primjene naučenog. Potrebno je pratiti i emocionalno reagiranje djeteta obzirom na određene situacije, kako se razvija kontrola vlastitih emocija i razumijevanje tuđih. Socijalni razvoj podrazumijeva komunikaciju s okolinom uključujući zainteresiranost za igru i sudjelovanje u njoj, komunikaciju s ljudima, razvoj govora, sposobnost prilagođavanja okolnostima, kakva je pažnja i koncentracija.

Periodički sistematski pregledi najbolji su vid praćenja rasta i razvoja. Tada se dijete pregleda po svim organskim sustavima, učine sva mjerenja, sagledaju razvojni elementi, a ponekad izrade i osnovni laboratorijski nalazi (radi procjene ima li anemije ili nekih drugih deficita vitamina ili minerala). Sistematski pregledi su učestaliji u onim razdobljima koja su karakterizirana intenzivnijim rastom i razvojem (dojenaštvo i pubertet). Ponekad rast i tjelesni razvoj ne idu sukladno. Ukoliko se odstupanje čini veće određuje se koštana dob (razvoj kostiju je dobar pokazatelj stupnja zrelosti) te uspoređuje sa kronološkom. Koštanu dob u praksi najčešće određujemo uspoređujući rentgensku snimku lijevog zapešća djeteta sa standardnim snimkama za tu dob, pa gledamo je li razvoj sukladan stvarnoj dobi, ili ubrzan ili usporen.

Zaostajanje u rastu i razvoju

Zaostajanje u rastu , tj.odstupanja od normalnih varijacija (ispod 5centile za dob) te usporenje tempa  rasta (pad na centilnoj krivulji  u odnosu na ranije) znak je da se nešto nepovoljno događa s djetetom. To najčešće zamijete sami roditelji koji se obrate liječniku jer je dijete premršavo ili prenisko ili „sitnije“ od vršnjaka,  ili se uoči na redovnom sistematskom pregledu.

Kada tragamo za razlozima koji dovode do slabijeg napretka na tjelesnoj masi, uvijek prvo procjenjujemo što i koliko dijete jede, tj. je li optimalan unos kalorija. Ukoliko nije, potrebno je educirati roditelje kako to poboljšati, primjerice pojačati kalorijsku gustoću obroka pogotovo ako su oni količinski mali, izbaciti nepotrebne slabo kalorične naptike koji ometaju apetit te eventualno dodati hiperkalorijske napitke . Drugo moramo se zapitati je li razlog stagnaciji neprepoznata ili neliječena kronična bolest. Naime, takva stanja odražavaju se na usporenje rasta, ali i razvoja djeteta, a mogu biti i razlog niže konačne visine, u odnosu na onu koja je genetski zacrtana. Primjeri takvih bolesti su celijakija (glutenska enteropatija), bolesti štitnjače, kronične upalne bolesti crijeva, kronične bubrežne bolesti, teže srčane greške, teži poremećaji motoričkog razvoja, degenerativne bolesti mozga i još mnoge druge. Kronično bolesna djeca imaju slabiji apetit, dok s druge strane sama bolest često povećava energetske potrebe i stvara veće energetske gubitke tj „troši energiju“ (npr slučaj kroničnog proljeva gdje se gube hranjive tvari ili pojačan rad štitnjače koji ubrzava metabolizam). To su razlozi zašto djeca ne rastu normalnim tempom. Prvo obično stagniraju tjelesnom masom, zatim i visinom, a refleksija može biti i na zakašnjeli pubertetski razvoj. Ukoliko se na vrijeme reagira, tj. pravovremeno otkrije dijagnoza i bolest liječi dijete će uhvatiti ponovo svoj ritam rasta i razvoja. Ako je neliječena bolest predugo trajala ili je prošlo vrijeme u kojem tijelo još može rasti moguće je da se više neće moći doseći ciljna visina. S druge strane, uobičajene akutne infekcije (respiratorne, crijevne, urinarne..), čak i ako se ponavljaju, u pravilu ne utječu na brzinu rasta ili krajnju visinu djeteta.

Izolirano nizak rast u užem smislu može biti obiteljski, konstitucijski, idiopatski, ali također odraz i hormonskog poremećaja. Obiteljski niski rast je kada imamo zdravo dijete koje prosječno visinom zaostaje za vršnjacima, ali je u skladu s visinom roditelja. Razvoj i ulazak u pubertet ne odstupaju od vršnjaka, a konačno dosegnuta visina odgovara srednjoj visini roditelja. Konstitucijski niski rast je zapravo prolazni zaostatak u rastu kod djece koja nešto kasne u koštanoj zrelosti (koštana dob tada zaostaje za kronološkom), pa osim što sporije rastu kasnije ulaze u pubertet, no u konačnici dostignu normalnu visinu. To se nerijetko ponavlja u pojedinaca raznih generacija iste obitelji. Ne treba zaboraviti niti hormonske razloge niskog rasta, poput nedostatka hormona rasta, snižene razine hormona štitnjače, prekomjernog stvaranja hormona glukokortikoida, ali i preranog dozrijevanja kostiju u sklopu preuranjenog puberteta. To su razlozi na koje treba misliti, jer se pravovremenom dijagnozom i terapijskom intervencijom niski rast može ispraviti. Ukoliko ništa od navedenog ne uspijevamo dokazati, a rast je snižen, kažemo da se radi o idiopatski (uzrok je nepznat) sniženom rastu.

U ranoj dobi intenzivno se prati i psihomotorni razvoj. Tijekom prve godine dijete motorički usvaja uspravljanje, kasnije prohodavanje, te sve složenije motoričke funkcije. Kao dobar pokazatelj rasta mozga u toj dobi prati se redovito kako raste opseg glave. Kako je to doba naglog razvoja motorike što je preduvijet cijelog motoričkog funkcioniranja kasnije jako je bitno zamijetiti moguća odstupanja ili asimetrije na vrijeme i pokušati ih ispraviti intenzivnom medicinskom gimanastikom. Naime, to je doba velike „plastičnosti“ mozga, što znači da su sposobnosti da se nadoknadi neka oštećena funkcija veće nego ikada kasnije. Prati se i razvoj finih motoričkih vještina- hvatanje, funkcija šake, sposobnost žvakanja, te početak razvoja govora, što se sve nastavlja i kasnije Jako je bitno nadzirati i socijalni razvoj djeteta tj. uspostavlja li komunikacija s okolinom- smješkanjem, pokazivanjem interesa za ljude i igračke, raspoznavanjem bližnjih od stranaca… Kasnije se prati kako se grade vršnjački odnosi, kako izgrađuju kontrolu i samoregulaciju ponašanja.  Cijelo vrijeme prati se i razvoj kognitivnih sposobnosti tj. sposobnost učenja i shvaćanja. Pravovremenim zamjećivanjem zaostajanja u bilo kojem pogledu te ranom intervencijom može se polučiti veliki napredak koji je to bolji što je dijete ranije počelo sa stimulacijom.

U dobi kada očekujemo ulazak u pubertet pratimo spolni razvoj,tj. pojavu sekundarnih spolnih osobina (pojavu dlačica,  preraspodjelu masnog tkiva, kod dječaka i promjenu glasa te rast spolovila, a kod djevojčica rast dojki i kasnije pojavu menstruacije). Pubertet smatramo zakašnjelim ako se sekundarne spolne osobine uopće ne pojavljuju u djevojčica do 13.godine, a u dječaka do 14.godine. Za djevojčice je zabrinjavajuće i ako se prva menstruacija ne pojavi za više od 5 godina od početka prvih znakova puberteta. U slučaju zakašnjelog puberteta moramo razlučiti radi li se samo o kašnjenju u sklopu konstitucionalnog kašnjenja što će se spontano nadoknaditi ili zaista o nekom hormonski uvjetovanom ili drugom poremećaju. Kako bi se sve dobro procijenilo najbolje je dijete uputiti dječjem endokrinologu koji će nakon sagledavanja cijele situacije procijeniti treba li i koliko široko dijagnostička obrada.

Prim.dr Alemka Jaklin Kekez, spec. pedijatar gastroenterolog

 

 

 

Izdvojene novosti