Uobičajeni jezik kojim djeca komuniciraju od najranije dobi je igra, tako da nam upravo ona omogućuje razumijevanje dječjeg svijeta i njihovih potreba.

U osnovi terapije igrom je tvrdnja da je igra prirodan jezik za djecu znatno prije nego li  se javi govor čime djeca mogu izraziti svoje emocije, misli i potrebe. Ujedno na taj način mogu procesuirati traumu, tugu ili preslikati situaciju koju su proživjeli te naučiti i odgovarajuće obrasce ponašanja kroz razne intervencije igrom koje vodi terapeut osjetljiv na jezik igre (Landreth, 2002).

Osim što je dio zdravog dječjeg razvoja i odrastanja, igra može biti dio zaštite od različitih negativnih događanja u okolini. Na taj način sagledana dječja igra je ljekovita i može biti iscjeljujuća za mnoga neugodna emocionalna stanja sa kojima se djeca tijekom svog odrastanja susreću, a što u predškolskoj i ranoj školskoj dobi nisu u mogućnosti iskazati na drugi način. Igra nije samo način djetetova postojanja i komunikacije, nego i sredstvo učenja. Igra služi za uspostavljanje kontakta sa djecom, kao izvor informacija, na način da kroz proces terapije igrom nepoznato postaje poznato, a ono što se događa u unutarnjem svijetu djeteta izražava se simbolički pomoću igračaka.

Ona se ujedno koristi i kao terapijska  i kao dijagnostička tehnika. Igračke kojima se dijete koristi simboliziraju riječi, odražavaju uloge, situacije, a sam proces postupanja s igračkama i oslobađanje emocionalne pratnje pokazuje djetetov odnos prema njima. Igra oslobađa od psihičke napetosti, otvara vrata prema doživljaju katarze, formira privrženost, razvija empatiju i mogućnost kontrole emocija (Kottman, 2001). Pri tome kroz maštu dijete nadilazi nesrazmjer između unutarnjeg svijeta i stvarnosti, postaje aktivno i rješava se svoje bespomoćnosti. Pored toga što terapija igrom pruža mogućnost slobodnog izražavanja emocija, te oslobađa od napetosti, također regulira emocije, pridonosi privrženosti i empatije. Koriste se tehnike poput pričanja projektivnih priča, izrada kolaža,različitih tehnika slikanja, rada s pijeskom i plastelinom. Tom prilikom terapeut će se koristiti tehnikama kao što su terapeutsko uspostavljanje granica, empatičko reflektiranje misli, osjećaja i ponašanja djeteta te neverbalno zrcaljenje, parafraziranje i sažimanje onoga što je dijete verbaliziralo (Kottman, 2001). Naime, postavljanje granica odnosi se na stvaranje sigurnog okvira koje bi djetetu trebalo poslati poruku da su sve njegove potrebe dopuštene, no da sva njegova ponašanja ne moraju biti prihvatljiva.

Sveukupno terapija igrom pomaže u rješavanju emocionalnih poteškoća te poteškoća u ponašanju kod djece. Prema istraživanju Organizacije terapije igrom u UK, otprilike 70 % djece pokazuje pozitivne promjene. Pri tome se najbolji rezultati postižu uključivanjem roditelja u sam terapijski proces, čime se pored boljeg razumijevanja djeteta postiže i bolja povezanost te sposobnost reagiranja roditelja u nekim budućim stresnim situacijama.

Kontaktirajte nas!