Krv u mokraći ne mora biti vidljiva, bjelančevine mogu biti prolazna pojava, a bakterije ne znače uvijek infekciju. Nalaz urina može otkriti važne promjene, ali njegovo značenje ovisi i o dobi djeteta, simptomima te načinu prikupljanja uzorka.

Roditelji se često zabrinu kada na nalazu urina ugledaju označene leukocite, eritrocite ili bakterije. Treba li odmah započeti liječenje? Znači li svaki „plus” bolest bubrega? I može li mokraća izgledati sasvim uobičajeno, a ipak sadržavati važan znak bolesti?

Pregled urina jednostavna je i korisna pretraga. Ipak, pojedinu oznaku na nalazu uvijek treba povezati s djetetovim stanjem i ostalim rezultatima.

Kada treba pregledati urin?

Na infekciju mokraćnog sustava mogu upućivati pečenje ili bol pri mokrenju, učestalo mokrenje, bol u trbuhu ili slabinama te ponovno pojavljivanje mokrenja u rublje kod djeteta koje je već usvojilo kontrolu mokrenja.

U dojenčadi znakovi često nisu tako jasni. Vrućica bez očitog uzroka, slabije hranjenje, povraćanje ili neuobičajena klonulost mogu biti razlog da liječnik posumnja na mokraćnu infekciju.

Dojenče može imati infekciju mokraćnog sustava i bez prepoznatljivih tegoba pri mokrenju.

Što se zapravo analizira?

Osnovni pregled urina obuhvaća fizikalna i kemijska svojstva mokraće te pregled sedimenta. Testna traka može pokazati prisutnost bjelančevina, krvi, glukoze, ketona i pokazatelja moguće upale. U sedimentu se procjenjuju stanice, bakterije, kristali i drugi elementi.

Sam izgled mokraće nije dovoljan za procjenu zdravlja mokraćnog sustava. Mokraća može izgledati uobičajeno i kada postoje promjene koje se otkrivaju tek laboratorijskom analizom.

Leukociti i nitriti: važni tragovi moguće infekcije

Leukociti su bijele krvne stanice. Njihov povećan broj može pratiti infekciju mokraćnog sustava, ali se može pojaviti i zbog drugih upalnih stanja ili onečišćenja uzorka.

Pozitivni nitriti povećavaju sumnju na bakterijsku infekciju. Međutim, negativni nitriti ne isključuju infekciju, osobito u male djece, kao ni kod bakterija koje ne stvaraju nitrite. Zato liječnik zajedno procjenjuje simptome, nalaz urina i, kada je potrebno, urinokulturu.

Bakterije u urinu: treba li odmah antibiotik?

Bakterije u uzorku mogu potjecati iz mokraćnog sustava, ali i s kože ili područja spolovila. Zato nalaz bakterija, osobito u nepravilno prikupljenom uzorku, nije sam po sebi dovoljan za zaključak da dijete ima infekciju.

Urinokultura je mikrobiološka pretraga kojom se utvrđuje raste li bakterija u uzorku, koja je to bakterija i u kojoj količini. Antibiogram pokazuje njezinu osjetljivost na antibiotike.

Postoji i asimptomatska bakteriurija: prisutnost bakterija u mokraći bez simptoma infekcije. U inače zdrave djece ona se u pravilu ne liječi antibiotikom. Liječnik pritom mora procijeniti postoje li doista simptomi, koji u dojenčeta mogu biti vrlo nespecifični. 

Krv u mokraći može biti nevidljiva

Eritrociti su crvene krvne stanice. Kada ih u mokraći ima malo, promjena se može otkriti analizom, bez vidljive promjene boje. S druge strane, crvenkasta mokraća može nastati i nakon određene hrane ili lijekova.

Izoliran nalaz malog broja eritrocita u djeteta bez tegoba često zahtijeva ponavljanje i praćenje. Ako se krv pojavljuje zajedno s bjelančevinama, oticanjem, povišenim krvnim tlakom ili bolovima, potrebna je daljnja obrada. Vidljivu krv u mokraći također treba prijaviti liječniku.

Bjelančevine ne znače uvijek bolest bubrega

Nalaz bjelančevina, odnosno proteinurija, može biti važan znak bubrežne bolesti, ali može biti i prolazan, primjerice tijekom vrućice ili nakon jače tjelesne aktivnosti.

U starije djece i adolescenata postoji i ortostatska proteinurija: bjelančevine se pojavljuju tijekom dana, dok ih u prvom jutarnjem uzorku nakon noćnog ležanja nema. Takav je nalaz najčešće dobroćudan. 

Zbog toga se za procjenu proteinurije često traži prvi jutarnji urin, a po potrebi se određuje omjer proteina i kreatinina u mokraći. Trajna proteinurija, prisutna i kada je dijete zdravo, zahtijeva daljnju procjenu.

Glukoza i ketoni: kada treba brzo reagirati?

Glukoza u mokraći zahtijeva provjeru glukoze u krvi i liječničku procjenu. Posebno je važno reagirati ako dijete obilno mokri, izrazito je žedno, mršavi ili ponovno počinje mokriti u krevet.

Ketoni se mogu pojaviti kada dijete slabije jede, dulje ne uzima hranu ili povraća. Sami po sebi ne znače šećernu bolest.

Ako su žeđ i obilno mokrenje praćeni povraćanjem, bolovima u trbuhu, izrazitom pospanošću ili otežanim disanjem, potrebna je hitna medicinska procjena. 

Pouzdan nalaz počinje pravilnim uzorkom

U djeteta koje može mokriti na zahtjev najčešće se prikuplja srednji mlaz. Nakon pranja ruku i čišćenja područja spolovila, prvi dio mokraće se izmokri u WC, a zatim se dio mlaza prikupi u sterilnu posudicu. Pritom ne treba dodirivati unutrašnjost posudice ili poklopca ni posudicom dodirivati kožu.

Uzorak treba dostaviti u laboratorij što prije. Ako dostava kasni, način i trajanje čuvanja treba dogovoriti s laboratorijem.

Kod djece u pelenama način uzimanja uzorka ovisi o dobi i razlogu pretrage. Mokraća prikupljena vrećicom često je onečišćena bakterijama s kože, pa pozitivna urinokultura iz vrećice nije pouzdana potvrda infekcije. Za potvrdu može biti potreban novi uzorak prikupljen pouzdanijom metodom. Mokraća istisnuta iz pelene nije prikladna za analizu. 

Pri sumnji na infekciju uzorak treba uzeti prije prve doze antibiotika kad god je to moguće. Ne treba čekati sljedeće jutro samo radi jutarnjeg uzorka, a kod teško bolesnog djeteta prikupljanje urina ne smije odgoditi nužno liječenje.

Kada se odmah javiti liječniku?

Dojenče mlađe od tri mjeseca s vrućicom treba odmah liječničku procjenu. Hitnu procjenu treba potražiti i ako je dijete izrazito klonulo, teško se budi, opetovano povraća ili ne može piti. 

Roditeljima u tumačenju nalaza najviše pomaže odgovor na tri pitanja: je li uzorak pravilno uzet, ima li dijete simptome i ponavlja li se promjena. Ti podaci liječniku pomažu odlučiti treba li nalaz ponoviti, učiniti dodatne pretrage ili odmah započeti liječenje.

Ako imate nedoumica ili pitanja, obratite nam se s povjerenjem.

Piše: Prof.dr.sc. Andrea Cvitković Roić, uži specijalist pedijatrijske nefrologije